Uvijek pred izbore nas nađu, ali običnu potvrdu ne mogu da izvadim, a ja adresu, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijet i državljanstvo nijesam mijenjala osamdeset dvije godine
Zovem se Milica Simunović, rođena sam u prošlom vijeku, davne 1934. godine. Više od osam decenija sam proživjela u Crnoj Gori i trudila se da ne obrukam ni pretke ni potomke, ni zemlju ni narod kojem pripadam. Onemoćala sam, pa zimi bježim u grad, kod djece i jedva iščekam ljeto i moje selo, za koje me vezuje sve što je vrijedno u mom životu: uspomene, komšiluk, grobovi bližnjih, istorija... gdje sam svoj na svome.
E, pa, hvala mojoj miloj državi što nas stare administrativnim mjerama tako olako otpisuje. Ne treba mi staračka nadoknada! Zar sam kadra da se vučem od katastra, notara, suda, penzionog, ministarstva, opštinskih službi i ko zna kuda da bih dokazala da sam živa, a da se moj pokojni muž preselio na ona svijet prije trideset šest godina. Kakva je to država koja o svojim građanima ništa ne zna. Svi imamo matični broj, upisani smo u knjige rođenih i umrlih, imovina nam je evidentirana u katastarskim knjigama, kreditori su valjda evidentirali kreditirane... Valjda je negdje upisano i prebivalište svakog od nas! Uvijek pred izbore nas nađu, a ja adresu, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijet i državljanstvo nijesam mijenjala osamdeset dvije godine. I neću uprkos birokratskim mjerama moje države.
Pišem ovo da bi se znalo da sam još, nažalost, živa. Živjeću i kad mi ukinete sirotinjsku staračku nadoknadu zato što nijesam dokazala da sam upisana u sve knjige u koje bi trebalo da sam upisana. Ako hoćete, gospodo, vi me ispišite, proglasite bivšom, neživom. Ko zna, možda sam i polumrtva i ne treba mi nikakav novac da bih živjela. U ovim godinama bih mogla, na primjer, da orem, kopam, čuvam ovce ili, ne daj Bože, guslam o junacima koji donose propise o maltretiranju starih i neposlušnih. Šta će mi pare, da mi ih date, mogla bih se iskvariti. Bolje da ostanu vama, pa ih dajte onima koji i ne mogu da se iskvare, jer su takvi od povoja.
Hvala, zemljo moja, na tolikoj brižnosti za nas koji smo na zalasku! Meni je skoro svejedno šta će biti. Upisana sam u sve knjige, nijesam se nikad ogriješila o pisane i nepisane norme, ali ako velite, uhapsite me i „u zatvoru zadržite do kraja aprila, ako zima bude duga i hladna“. Ne brinem, upisaće me i u knjigu umrlih u mom rodnom kraju, ali meni je važnije što ovaj svijet nijesam ukaljala i što ću otići „svijetla obraza“. Molim vas i da me izbrišete sa spiska glasača, ne bih više da glasam i neću. Ne hajem za vlast i birokratiju. Ko zna, možda sam ja Eskim, slučajno rođen u Crnoj Gori, pa ima smisla da mi se ukine „penzija“. Ili sam pogrešno birala da skončam tamo gdje sam ponikla. Bilo kako bilo, naši stari bi rekli: „Koja fukara progoni narod?“, a meni mala pamet da skontam ko je danas fukara, a ko ne i ko se za šta bori. Izgleda, za nas stare niko, osim naše djece. Što bi, mi stari smo, po svemu sudeći, bivši ljudi, zar ne? Jedina nevolja je što će svi mladi i manje mladi, jednom ostariti, pa ako ih budu proganjali kao nas vlastodršci da dokazuju sve i svašta, bolje da se na vrijeme pripreme za borbu, olovkom, slikom ili vikom, svejedno.
Eto, živa sam, pa da se javim da ne mogu da skupim sve dokaze da mi se ne ukine staračka milostinja. Neka je na čast državi Crnoj Gori i zagovornicima birokratskih mjera. Neka ne brinu, umrijeću ja i bez njihove pomoći!
Milica Simunović, Stubica, Plužine